Za one koji nisu medju nama zivima. Za njih dvoje koji su negde na nebu medju zvezdama.
Pisem, jer drugacije ne umem. Reci su prazna dela koja ne ozivljavaju. Vetar ih odnosi negde gde ih niko ne cuje.
Zivot je nepredvidljiva sudbina nas smrtnika, koji ne znamo da li je bas ovaj uzadh poslednji. Mozemo pobeci od svih problema,ljudi, ljubavi,ali ne i od sudbine, ona se pojavi iznenada. Nenajavljeno nas povuce na put ka Bogu.
Zasto je danas taj vedri momak krenuo tim putem, putem andjela. Zasto su njega sahranili njegovi roditelji, zasto nije on njih. Zasto je nestao u mutnom, hladnom ,prokletom jezeru neko tako cist.Zasto su svi njegovi drugari dosli na njegovu sahranu a ne na njegov rodjendan. Zasto muziku nije doziveo na svojoj svadbi, nego je svirala na sahrani. Zasto je Bog i njega uzeo?
Danas su se vratile slike onog 8.decembra. Svaki cik, jauk, vrisak, me probadao pravo u grudi i stomak. Svaka suza me podsetila na taj dan. Dan kada smo svi izgubili radost. Da si sa nama lakse bi bilo, jer ne bismo znalo koliko boli izgubiti nekog dragog. Sve se vratilo. Pred ocima , Ti spavas,prelepa kao i uvek,bezbrizno zmuris i ne cujes nase glasove koji te dozivaju, mole da ustanes, glasove koji su promukli od placa, glasove koji te ne mogu oziveti, glasove koji zele da vrate vreme. Ne odgovaras im, po prvi put u zivotu placem, a ti mi ne brises suze. Vristim a ti me ne grlis, dozivam te a ti se ne budis. Vratio se onaj osecaj bespomocnosti kada znam da ne mogu da ti pomognem. Onaj osecaj straha da vise nikada necu cuti taj topli glas, da necu videti te oci pune radosti i zivota.
Vrisak i molbe ga nisu probudile kao ni tebe.
Verujem da ste gore zajedno. Da ga cuvas. DA brines o njemu. Jer ti si jedina znala da pruzis bezuslovnu ljubav i paznju svakom detetu. Umela si da dodirnes sunce jednom rukom kako bi nama ulepsala dan. Sada kada smo ovde sami bez vas, nadamo se da cete gore biti dobro. Da ste najlepsi andjeli plavog neba. Da su vase proklete sudbine nestale na putu do raja.
Nijedna suza koja padne ne ume da ozivi nijedno od vas dvoje, jer list koji opadne vise nikada ne cveta.
Ovaj pakleni dan je bio tezak svima, jer jecaju,suze, reci su samo potraga za izlazom iz tog bezizlaznog kruga iz kog nikada necemo izaci!
Na nebu ste bezbedni. Tamo nema zle sudbine. Tamo je svaki cvet lep kao vasa lica.
MEdju nama cete vecno ziveti!
Uvek cemo vas pamtiti. Pazite na nas odozgo, kada vec mi vas nismo uspeli da sacuvamo! </3
Zivot je nepredvidljiva sudbina nas smrtnika, koji ne znamo da li je bas ovaj uzadh poslednji. Mozemo pobeci od svih problema,ljudi, ljubavi,ali ne i od sudbine, ona se pojavi iznenada. Nenajavljeno nas povuce na put ka Bogu.
Zasto je danas taj vedri momak krenuo tim putem, putem andjela. Zasto su njega sahranili njegovi roditelji, zasto nije on njih. Zasto je nestao u mutnom, hladnom ,prokletom jezeru neko tako cist.Zasto su svi njegovi drugari dosli na njegovu sahranu a ne na njegov rodjendan. Zasto muziku nije doziveo na svojoj svadbi, nego je svirala na sahrani. Zasto je Bog i njega uzeo?
Danas su se vratile slike onog 8.decembra. Svaki cik, jauk, vrisak, me probadao pravo u grudi i stomak. Svaka suza me podsetila na taj dan. Dan kada smo svi izgubili radost. Da si sa nama lakse bi bilo, jer ne bismo znalo koliko boli izgubiti nekog dragog. Sve se vratilo. Pred ocima , Ti spavas,prelepa kao i uvek,bezbrizno zmuris i ne cujes nase glasove koji te dozivaju, mole da ustanes, glasove koji su promukli od placa, glasove koji te ne mogu oziveti, glasove koji zele da vrate vreme. Ne odgovaras im, po prvi put u zivotu placem, a ti mi ne brises suze. Vristim a ti me ne grlis, dozivam te a ti se ne budis. Vratio se onaj osecaj bespomocnosti kada znam da ne mogu da ti pomognem. Onaj osecaj straha da vise nikada necu cuti taj topli glas, da necu videti te oci pune radosti i zivota.
Vrisak i molbe ga nisu probudile kao ni tebe.
Verujem da ste gore zajedno. Da ga cuvas. DA brines o njemu. Jer ti si jedina znala da pruzis bezuslovnu ljubav i paznju svakom detetu. Umela si da dodirnes sunce jednom rukom kako bi nama ulepsala dan. Sada kada smo ovde sami bez vas, nadamo se da cete gore biti dobro. Da ste najlepsi andjeli plavog neba. Da su vase proklete sudbine nestale na putu do raja.
Nijedna suza koja padne ne ume da ozivi nijedno od vas dvoje, jer list koji opadne vise nikada ne cveta.
Ovaj pakleni dan je bio tezak svima, jer jecaju,suze, reci su samo potraga za izlazom iz tog bezizlaznog kruga iz kog nikada necemo izaci!
Na nebu ste bezbedni. Tamo nema zle sudbine. Tamo je svaki cvet lep kao vasa lica.
MEdju nama cete vecno ziveti!
Uvek cemo vas pamtiti. Pazite na nas odozgo, kada vec mi vas nismo uspeli da sacuvamo! </3
Нема коментара:
Постави коментар